Psalms 141

1Gospode, vičem k tebi, pohiti k meni, čuj glas moljenja mojega, kad vičem k tebi. 2Nek izađe molitva moja kao kad pred lice tvoje, dizanje ruku mojih kao prinos večernji.

3Postavi, Gospode, stražu kod jezika mojega, čuvaj vrata usta mojih. 4Ne daj srcu mojemu da zastrani na zle pomisli, da čini djela bezbožna s ljudima koji postupaju nepravedno; i da ne okusim sladosti njihovijeh.

5Neka me bije pravednik, to je milost; neka me kara, to je ulje za glavu moju; glava moja neće odbaciti, ako će i više; nego je molitva moja protiv zloće njihove. 6Rasuše se po kamenijem vrletima sudije njihove, i čuše riječi moje kako su blage. 7Kao kad ko siječe i teše, tako se razletješe kosti naše do čeljusti paklenijeh.

8Ali su k tebi, Gospode, Gospode, upravljene oči moje, u tebe se uzdam, nemoj odbaciti duše moje. 9Sačuvaj me od zamke, koju mi metnuše, od lukavstva onijeh, koji čine bezakonje. Pašće u mreže svoje bezbožnici, a ja ću jedan proći.

10